vitruvian's mind

I.


Dolazi... Sav sam uzbuđen. Čitav dan razmišljam samo o seksu. Samo o seksu. Seksu. Shvatili ste o čemu vam govorim? Razmišljam samo o seksu!

***

Smijte se samo. Da da, jako smiješno, ali htio bih ja vas vidjeti u trenutku kad nakon mjesec dana iščekujete svoju najbolju priliku za seks! Mislite da je to smiješno? E da mi je znati kako bi se vi osjećali, kad nakon višegodišnje veze, što uključuje redoviti seks, seksualne igrice, ponekad nevine perverzije i ispunjavanje raznih seksualnih fantazija, ostanete čak i bez pišljive ideje za nezahvalnu onanaciju. Kad u jednom trenutku primjetite da vam već ni soft produkcija, a još manje hardcore izdanja, ne pružaju nikakvu zadovoljštinu, postanete svjesni koliko ste zapravo jadni i koliko ste duboko zapeli u apstinencijskoj krizi. Prokletih mjesec dana bez seksa... Grozan osjećaj.


II.


I tako, sad dolazi moja najbolja prilika u zadnjih mjesec dana. Nisam vam rekao da me ostavila, no dobro, mogli ste to i sami zaključiti. Umjesto da iskoristim slobodu i krenem u lov, toliko sam zatrpan s obavezama, nemam vremena ni za izlazak, a kako da zbarim ženu iz svoje sobe? Sav zbunjen i u strci trčim u kupaonu, moram se oprat, al ne smijem ostaviti dojam jadnog nejebice, koji jedva čeka da je povali. Zato se ne brijem. Tuširam se, to da. Ne smijem biti odbojan. Otuširam se dakle, al ne brijem se, malo neurednosti moralo bi mi ić na ruku.

Dobro je, to je gotovo, sad moram brzo u dućan po pivo. Imam dva Murphysa, no to je samo za početak, za dalje moram nabaviti nešto drugo. Murphy's je za uvod. Za gušt. Bio bi grijeh oskvrnuti ga i napiti se njime. Nemam namjeru napiti se. Ni nju napiti ne bi bilo pametno. Samo malo pive za samopouzdanje. Malo za izdržljivost. Ipak je prošlo mjesec dana. Previše alkohola nije dobro. Nikako nije dobro. S njime nikad ne znate, multiplicira vam želju za seksom, ali kad se stvari počnu odvijati baš onako kako vam odgovara i na vama je red da nastavite savršen niz događaja, vaš najbolji prijatelj zakaže! Da, da. Tako je to s alkoholom. Potencira želju, ali onemogućava izvedbu.

Čovječe kako hoću poševiti danas. Uf...! Kad se samo sjetim njene savršene guze... Samoubojstvo je samo misliti na to. Kako se onda suzdržati i ne kušati malo tog zabranjenog voća? Moje zabranjeno drvo s kojeg bih tako rado blagovao. Mora se desiti danas. Baš danas. Danas je taj dan. Danas će se prekinuti moj crni niz. Mjesec dana suše. Bit će moja voda.

Kupujem pivo. Problem riješen. Na moju veliku žalost, dućan koji je nekad imao kvalitetnu ponudu, spao je na samo najtraženije, što je često ekvivalent najjeftinijih i najlošijih proizvoda. Gotovo ista situacija je s pivom. Ništa od moje željene pive danas. Bez izbora i bez vremena, prisiljen sam kupiti jedino što nude i žurim doma. Gotovo sam zaboravio, prezervativi! Što ako mi zatrebaju? Imam samo jedan u novčaniku, što ako ne će biti dovoljan? Bolje je biti spreman! Kupujem paket.

Jurim doma. Moram još ponešto pospremiti. Ne želim ostaviti dojam ko da sam se tjednima pripremao samo za to, no malo urednosti nikad ne škodi. Čistim samo površno. Dovoljno da preduhitrim moguće negativne bodove, a opet ne pretjerano da ne stvorim iluziju savršenstva i jedva_sam_čekao_taj_trenutak osjećaj. Žurim u kupaonu. Radim isto. Mijenjam ručnik. Mijenjam rolu vc papira. Sasvim dovoljno.

Moja soba. Kako je urediti da ne ostavi dojam koji želim izbjeći, a opet da ne poželi pobjeći iz nje čim otvorim vrata? Moram promijeniti posteljinu. To svakako! Bilo je nekoliko pijanki ovih dana. Nisam uvijek prao kosu pa se sve malo zasmrdilo. Meni ne smeta, ali njoj sigurno ne će biti ugodno. To obavezno mijenjam. Još koja minuta, a moram tek pronaći prikladnu posteljinu. Prokletstvo. Zašto nemam posteljinu koja bi bila kao stvorena za takve trenutke. Suptilna, al svejedno indikativna. Ona koja ti govori, sve je spremno, sve je čisto, on je spreman, ali ne prisiljava te, ako se ne osjećaš ugodno, uredu je, ne požuruje te na ništa. Zašto nemam takvu posteljinu. Izabirem prvo što ima imalo smisla. Dvije jastučnice i jedna navlaka za puplon. Kako mrzim takve trenutke.

Bacam se na slaganje kreveta. Moram i plahtu promijeniti. Na to nisam mislio. Grozno na kakvoj spavam. Meni ne smeta. Istina malo je istrošena, al' što će mi do vraga nova plahta? Njoj se sigurno ne će svidjeti. To mora letjeti van iz sobe. Trčim natrag u garderobu. Plahte! Proklete plahte! Gjde su te plahte? Nalazim nešto što liči na to. Nije to. Samo neki prekrivač koji služi, koga vraga ja znam čemu služi. Nije to i točka. Tražim dalje. Nalazim nešto prikladno. Preveliko je. Zajebi to. Nagurat ću je u postranične prostore. Morat će biti dobra. Nemam vremena tražiti novu. Bit će ok.

Slažem krevet. Sve sam promijenio. Sve miriši. Čisto je. Higijenski. Krevet je spreman. Nije dobro! Krevet je presavršen. Sav vrišti od želje da se na njemu nešto desi. Odzvanja požudom. Prenapadno! Ne smije biti tako savršen. Razbacujem sadržaj i kreiram kreativni kaos. Uredno, a opet ne upada u oči. Nitko ne bi na prvi pogled pomislio koja mu je svrha za danas namijenjena. Žene vjerojatno na to ne bi pomislile ni iz druge, ali vjerujte, svaki muškarac odmah bi znao o čemu se radi.

I to je sređeno. Što preostaje. Muzika! Moram pronaći prikladne pjesme. Ma kvragu i pjesme, svirat će što bude htjelo. Nemam ni vremena ni volje birati pjesme koje će svirati. Već će se naći nešto prikladno. Preostaje mi samo čekati. Čekam.

Čekam.

Još uvijek čekam.

Bacam pogled na mobitel. Imam poruku! Javlja da će malo zakasniti. Valjda je javila kad sam bio u dućanu i birao pivo. Nisam imao mobitel kod sebe. Mora da je tada javila. Što ću sad? Sve sam uredio, a ona kasni. Da otvorim koje pivo? Smirit će me. Ne, ne želim imati zadah po pivi čim dođe. Popit ćemo koju zajedno.

Čekam...

Čekam...

Čujem neki automobil. Mora da je ona! Skrivam se iza prozora. Zavirujem. Tražim je. Nije ona. Nije čak ni njezin automobil. Nije mu ni sličan. Prokleta neizvjesnost. Sav sam se ukamenio ni za što.

Čekam...

Čujem automobil na prilazu u dvorište. To je taj. Znam ga po zvuku. Ovaj put ne trčim do prozora. Ostajem pribran. Moram se smiriti. Doći k sebi. Nabaciti smješak. Laganim hodom poći do vratiju. Otvoriti. Pustiti je unutra. I sve će se odvijati baš kako treba, a na kraju večeri bit ću sretan i zadovoljan.

Mo'š mislit...


III.


Večer je prolazila sasvim ok, kad uzmemo u obzir našu nedavnu vezu. Bilo je dosta trenutaka u kojima sam se bojao da mi prsni koš ne će biti dostadan za zadržavanje srca u njemu. Bilo ih je više, nego mi je odgovaralo. Teško je izdržati previše takvih trenutaka. U njima ponovo navru sve emocije. Osjetite svu snagu ljubavi koja još uvijek u vama bukti. Svjedno. Ljubav nije dovoljna. Sada smo tu. Jedno nasuprot drugom. Oboje nabijeni emocijama. Oboje skamenjeni. Ne poduzimamo ništa. U tim trenucima dao bih baš sve na svijetu samo da je mogu poljubiti. Prigrliti. Samo malo je osjetiti. Ništa od toga. Sekundu kasnije, oboje bismo se smirili zbog neke glupe konverzacije ili neke hladne opaske. Sve bi opet bilo kao i prije. Hladno. Srca bi se smirila. Normalno bismo disali. Pričali bismo i obavljali posao zbog kojeg smo oboje bili ovdje. Oboje smo osjećali jednaku stvar. Znali smo jako dobro što osjećamo. Siguran sam da je i ona bila svjesna. Nakon višegodnišnje veze te stvari ne spadaju u područje metafizike već zdravog razuma.

Kad s nekim provedeš vrijeme koje ne želiš vratiti, a kad bi ga vraćao bilo bi samo zbog nje. Kad s nekim proživiš toliko različitih situacija, od onih svakodnevnih, što uključuje i svađice zbog kojih sve postaje zanimljivo, pa i onih teških životnih kriza u kojima se osjećaš najjadnije na svijetu, kad misliš da postojiš samo da bi ti netko mogao zagorčati život, takve krize. Nakon toliko iskustva, nije pitanje nadnaravnih sposobnosti hoćeš li znati kad se netko osjeća ushićeno već je pitanje hoćeš li to htjeti prepoznati ili ne. Tako je i sa nama. Dovoljana je tisućinka. Jedna vlas na kosi. Jedan zadržali dah. Srce koje preskoči samo jedan udarac. Dovoljna je jedna iskra u njezinom pogledu. Tu iskru ne možete lažirati. Ne možete kontrolirati srce. Možete namjerno zadržati dah, ali to ne čini. Poskoči nesvjesno. Ruke protrlja nespretno. Promeškolji se u stolici. Pogleda me. Kad shvati što se dešava, okreće pogled. Traži sigurno skrovište. Prekasno. Svjesna je da sam shvatio znakove. Što očekuje? Možda želi da joj prvi priđem. Ili se boji da ću joj prići. Možda to i ne želi? Što ja želim?

U tim trenucima nije lako, a bilo ih je dosta. Sitnice su te koje te vraćaju u prošlost. Svi smo toliko uzbuđeni zbog velikih stvari, velikih događaja, a na kraju dana jedino što nam preostaje jesu sitnice. Jedan ples. Jedan zagrljaj. Jedan poljubac. Najviše mi nedostaje upravo sad. U tenucima kada se prisjećam sviju naših sitnica. Naših sitnih svađica. Naših sitnih tajni. Naših sitnih rituala. Bili su naši i bili su sitni i činili su nas posebnima. Pitate se je li uopće zdravo razmišljati na taj način? Drugačije ne možete. Što bi vi napravili? Zaboravili? Pregazili biste vlastitu prošlost? Vrijeme provedeno s nekim za koga ste bili voljni umrijeti i još uvijek jeste? Ne. Pamtite. Prisjećajte se. Sačuvajte zajedničku prošlost kao najljepšu uspomenu. Budite sretni. Nije lako. Prokleto je teško, no bit će i ljepših trenutaka. Bit će onih momenata u kojima ćete se ponositi na svoju zajedničku prošlost. Bit će teško razmišljati o razdvojenoj budućnosti. To ne smijete!

Nikad nemojte razmišljati o razdvojenoj budućnosti! To će vam razderati dušu. Želite se ubiti? Onda samo dajte, u protivnom nikako! Razmišljajte o zajedničkoj budućnosti, samo u drugom kontekstu. Ako ste do sad bili ljubavnici, sad postanite prijatelji. Jer ako ste doista uživali u pravoj ljubavi, moralo je biti i prijateljstva. Ako je bilo prijateljstva tada, mora ga biti i sada. Morate samo naučiti kako se nostiti sa situacijama u kojima ćete se neočekivano sretati. Učite zajedno. Zezajte se. Zbivajte šale na vlastiti i na zajednički račun. Šala je najbolji obrambeni mehanizam. Zapravo i najučinkovitiji. Pomoći će vam da prebrodite krizu povjerenja. Nakon toga bit će predivno. Imat ćete najboljeg prijatelja na svijetu. Nekoga tko vas doslovce poznaje bolje od vas samih. To je predivan osjećaj.

Samo nemojte to zabrljati, no bez brige, ne ćete. Ako ste postali iskreni prijatelji, ne će biti lako prokockati to prijateljstvo. Sumnjam da kroz vezu niste proživjeli desetke teških kriza. Svaka veza mora proći kroz neke krize. Ne prolaze svi kroz jednake krize, niti svi jednake krize jednako proživljavaju. Svi smo mi jedinstvene individue u unikatnim kombinacijama. Ništa nije zagarantirano. Ništa nije šablonizirano. Ne postoje univerzalna pravila. Slijedite svoj instinkt. Jedino instinkt i osjećaji vam u tom trenutku mogu biti od koristi.

***

Sjedi tu kraj mene, a ja, umjesto da poduzmem nešto, razmišljam. Razmišljam o budućnosti koja tek treba doći. O budućnosti koju tek treba izgraditi. No odluka je čvrsta, a, ako je ovo zaista konačno, potrudit ću se sačuvati najviše što mogu. Svejedno bih danas volio osjetiti njezino tijelo. Hoće li mi poći za rukom?

Povremeno je dodirnem. Sasvim nevino. Gotovo naivno. Ne smeta joj. Malo se opire. Očekivano. Naravno da će se malo opirati. Nisam ni mislio da će leć na krevet i ponuditi mi se samo tako. To uopće ne bi ni bilo zabavno. Kad bi mi to neka i napravila, vrlo bih je vjerojatno odbio. Uništila bi mi svu draž trenutka. Osim naravno, u situaciji kad bih se osjećao sasvim jadno i mizerno zbog manjka seksa. U toj bih situaciji na svašta pristao. No do te točke prelomnice još nisam stigao. Gotovo jesam, ali još ne u potpunosti. Želim se malo i zabaviti.


IV.


Posao napreduje po planu. Sve ostalo baš i ne. I dalje ne popušta, premda je i više nego jasna želja u njezinom pogledu. Nije mi jasan razlog opiranja. Prokleti razum. Nameće se iznad osjećaja pa oboje radi njega spaštamo. Mrzim kad se to dogodi. Premda polako i kod mene počinju prevladavati trezvene misli. Izuzmem li povremenu trzavicu i bijeg krvi iz glave, sve me više obuzima želja za nježnošću. Dodiri koji su ranije bili upućeni sa namjerom iščitavanja pozitivna signala za prelazak na sljedeću razinu, postaju sve manje agresivni. Postaju nezamjetni. Postaju nježni. Postaju plahi. Bivaju dovoljni.

Više je ne želim dobiti. Želim je imati. Žudim za onim što sam nekad imao. Žudim za osjećajem njezine krhkosti skupljene u mom zagrljaju. Žudim za osjećanjem njezina daha na mojim prsima. Žudim za lupanjem njezina srca. Za treptajem njezina oka. Tražim onaj isti umoran i zaljubljen pogled koji mi je upućivala u tim nikad preboljelim jutrima. U jutrima kada bih se probudio kraj nje i uživao u njezinu prisustvu. Kada sam najsretniji bio samo zato što sam mogao uživati u trenucima njezina buđenja. Uživao sam u njezinu traženju. Znao sam, ja sam cilj koji traži. Bio sam sretan.

Sada žalim za time. Požuda je prerasla u žudnju. Težnja u čežnju. Izgubila se prvotna potreba. Pojavila se nova. Puno dublja. Premda je pokušavam prikriti. Nemoguće je. Svjestan sam da počinjem najtežu bitku u povijesti. Borbu razuma i srca. Ishod mi je na žalost poznat. Razum će pobjediti, a srce će patiti. Proklinjem društvo. Proklinjem situaciju. Proklinjem dan. Proklinjem sebe. Proklinjem svaki trenutak u kojem sam mogao dokazati što osjećam, a nisam. Proklinjem svaki dan koji sam mogao provesti s njom, a nisam. Proklinjem svaku odluku koju sam donio. Svaki zadatak koji sam obavio. Svaki treptaj oka koji sam napravio kada sam mogao gledati nju. Proklinjem osjećaje koji ne će prestati. Srce koje će boljeti. Razum koji će pobijediti. Žalim za izgubljenim. Čeznem za nedostižnim. Žudim za njom.

***

Puštam je.


V.


Sjedim sam. Vani, uz Mjesec i zvježđa visoko na nebu. Samo ja i milijarde zvijezda. Kasno je iza ponoći, a sutra je radni dan. Vladaju mir i tišina. Baš kao i u meni. Mir i tišina. Nije to onaj mir za kojim obično težimo u nadi da ćemo se osjećati bolje. Mir se obično poistovjećuje sa boljim osjećanjem. No baš sada u ovom trenutku, svo moje biće premda ispunjeno apsolutnim mirom nije sretno. Nije sretno jer taj mir ne proizlazi i situacije koja bi me morala činiti sretnim. Mir koji upravo osjećam produkt je praznine. Vakuuma koji se stvorio duboko u meni. Vakuum koji usisava svaki atom pozitivne energije. Hrani se njime. Nezasitan je. Meni ne ostavlja ništa. Nastaje mir. I tišina. Uz zvijezde na nebu.

Proučavam zvježđa koja poznajem. Na sjevernom nebu nisko na obzoru prepoznajem Velikog medvjeda. Ranijih godina bilo je to jedino zviježđe koje sam znao prepoznati, valjda je svima tako. Rijetki običavaju proučavati zvijezdane karte. Proučavamo ih samo kada se osjećamo usamljeni. Kada se osjećamo poput zvijezda. Milijarde kilometara dijele jednu zvijezdu od druge. U ovom trenu i ja se upravo tako osjećam. Ona je već na pola puta do doma. Možda već i spava. Ja sam još uvijek tu. Sa zvijezdama. Orion se nalazi visoko iznad mene. Mislim da prepoznajem i blizance. I zviježđe koje je u formaciji poput dvostrukog slova v, je su li ribe? Ili djevica? Ne znam točno. Nije ni važno.

Više nemam kome govoriti o zvijezdama. Razmišljam jesmo li ikad pričali o zvijezdama. Mislim da ne. Probdjeli smo koju noć pod njima, ili je to bila ona koja je bdjela, ja sam običavao zaspati. Ja sam više jutarnji tip. Kad bismo kampirali negdje, budio bih se sa prvim zrakama sunca. Zora je bila moje vrijeme. Sad uživam sa zvijezdama. Mirnije je. U zoru se sve počinje buditi. U zoru se volim buditi kad sam sretan. Sad sam prazan. Baš kao i svemir. Povremeno se čak i u svemirskom vakuumu rodi pokoja nova zvijezda. Tko zna, možda se i iz mog vakuuma jednom nešto rodi.

Vraćam se mislima o zajedničkoj budućnosti. Hoćemo li ikada biti iskreni prijatelji. Ne sumnjam u to. Pitanje je samo kada. Vrijeme liječi sve. Možda i mene uspije izliječiti. Krajičkom oka uhvatim zvijezdu kako pada. Osjećam se sretnije. Ispunila me neočekivana nada. Još jednom dižem pogled. Što se skriva iza zvijezda? Postoji li išta iza njih? U svemiru pronalazim utjehu. Vraćam se unutra. Ležem u krevet. Pokušavam spavati. Što li ću sanjati ove noći? Možda zvijezde. Ili nas? Možda polje suncokreta i dva prasca kako se grle. Zaspem sretno. Sanjam nju.

Napisao sam joj pismo. Spalio sam ga ispred nje. Upitao sam je može li ga pročitati? Nije me shvatila! Trebala je. Nije važno što u njem piše. Važno je što čita u mom srcu! Što vidi u mojim očima! Što čuje u mom glasu! Što osjeća na mojim usnama! Nije važno što sam ja u stanju napisati na list papira. Nikad nije bilo važno. Jedino što bi joj moralo išta značiti jest ono što osjeća kad je sa mnom. Ništa prije i ništa poslije toga. Samo taj trenutak. Jedino i samo to. Njoj to nije ništa značilo. Nije znala čitati iz njega. Volio bih da sam imao prilike naučiti je. Možda nije htjela naučiti. Možda je bilo preteško. Možda me nije mogla shvatiti. Ili jednostavno nije bilo suđeno?

Idealizam je droga. Skloni smo idealiziranju. Imaginarna utilitarnost koju smo u stanju stvoriti čini nas slijepima. «Ljubav je slijepa.» Najgljuplja izreka koju sam ikad čuo. Istovremeno i najispravnija. Ljubav je individualna. Volimo jer želimo voljeti. Ne volimo jer nas drugi tjeraju na to, a svi i uvijek volimo individualno. Obostrana ljubav je ideal koji sustižemo, no nikad ga ne dostignemo. Pitam se da li će itko znati čitati što ću pistati? Čitamo li ikad? Tražimo li suštinu nekoga ili nečega? Ili samo trčimo za nečijim stremljenjima skrivajući na taj način svoje neuspjehe? I ja učim čitati. Učeći ću umrijeti.

vele da su jedino umjetnici sposobni nositi se sa patnjom
kroz patnju vide svoj život
svoju egzistenciju
da jedino kroz patnju znaju živjeti
kad je nemaju traže je
pronalaze je u nedostižnim snovima
u ljudima koji su im nedostupni
pored ljubavi koju uživaju traže patnju za kojom žude

i stvaraju!
stvaraju djela svojih života
depresija je možda najkreativnije stanje uma

Koliko često imate osjećaj da vam stvari ne leže kako bi trebale? Pritom ne mislim na vještine bilo koje vrste, već jednostavo na osjećaj da vas trenutno prihvaćene ideje i teorije ne zadovoljavaju. Jedan sam od onih koji tragaju za novim idejama. Nisam nikakav filozof i ne tražim smisao života, premda me ponekad i takva pitanja zaokupljaju, jednostavno čitam literaturu ljudi koji se ne drže općeprihvaćenih obrazaca. Ljudi koji postavljaju nove granice, koji ne poštuju postojeće. Buntovništvo takve vrste privlači me i više, nego bi smjelo. Često zbog toga ulazim u sukob sa raznim ljudima, ponekim bliskim pa i onim daljim.

Jeste li recimo čuli išta o novoj generaciji djece-zovu ih indigo djecom jer je boja njihove aure indigo boja. Nisam jedan od njih, nit se smatram takvim, no oni su zaista buntovnici. Ljudi koji ni s kime ne pričaju ili jako teško jer ne prihvaćaju postojeće norme ni zakone, ili barem većinu od njih. Tako pričaju. Ja za sebe to ne mogu reći, no istina je da me određene stvari smetaju i ne odgovaraju mi. Neki čak tvrde da se već rađa i naprednija generacija djece sa kristalnom aurom. Dokle smo u stanju razviti se?

Autori koje čitam jesu ljudi čiji se stavovi nerijetko ismijavaju, no to su ljudi koji žive svoje snove. Ljudi koji su, spremni ići i na kraj svijeta i pretraživati zadnje kutke na ovoj zemlji, a sve u svrhu potvrđivanja svoje ideje. Pišu knjige koje mnogi stručnjaci odbacuju, ali zanesenjaci uzvisuju. To su ljudi koji rade na rubu granice koju nazivamo razumom.

Najpoznatiji od njih jest zasigurno Erich von Däniken-čovjek je to koji je, trčeći za svojim snom, završio na kratko i u zatvoru. Jeste li ikad čitali pokoju njegovu knjigu? On je jedan od nekoliko stotina, ako ne i tisuća ljudi, što znanstvenika što zanesenjaka amatera koji traže dokaze da su na ovom svijetu postojale civilizacije mnogo naprednije od nas samih! Da su nas posjetile civilizacije naprednije od nas! Neki će ih nazvati izvanzemaljcima, dok će drugi tvrditi da su to naši vlastiti preci, a treći da su isti, ako i jesu posjetili ovaj planet, bili samo u prolazu te njihov trag ovdje nije toliko značajan koliko izvjesni ljudi misle.

Däniken je čovjek koji tvrdi da su naši preci mnoga znanja naslijedili od izvanzemaljaca, astronauta koje su zbog svojeg primitivizma držali za bogove. Stephen Mehler je pak čovjek koji zastupa ideju da je na ovoj planeti već prije više desetaka tisuća godina čovjek bio razvijeniji, nego li je to danas slučaj. U to vrijeme veli on vladali smo vještinama o kojima danas možemo samo sanjati, tipa zvučna levitacija utjelovljena u antigravitacijskom stroju pomoću kojeg su izgrađene piramide, veli on. Uz ostalo tvrdi i da je današnje shvaćanje Egipatske kulture sasvim pogrešno jer je bazirano na zapisima povjesničara Herodota, Grka kojeg su tadašnji Egipćani, odnosno Kemićani kako ih on naziva, predinastijska civilizacija koja je izgradila sve najimpresivnije građevine toga područja, smatrali običnim barbarom i nametljivcem te s njime nisu htjeli dijeliti svoje spoznaje.

Glavni izvor njegovih informacija jest čovjek po imenu Abd'El Hakim Ayani čovjek kojeg tamošnje stanovništvo naziva djedom ili stricem, a tvrdi da je čuvar starih Kemićanskih običaja i znanja. Pripadnik drušva koje je zaduženo još prije nekoliko tisuća godina da usmenom predajom s koljena na koljeno prenosi i čuva znanja koja će objaviti u trenutku kada svijet bude za to zreo! Taj se trenutak bliži jer smo svjedoci objavljivanja sve većeg broja knjiga čiji autori tvrde da su čuvari koji izlaze iz sjene te pripremaju teren za novu zoru, zoru u kojoj će se čovječanstvo početi buditi i shvaćati da nije predodređeno da bude slijepo već da prihvati svoje unutrašnje sposobnosti i pomoću njih spozna svijet koji je za nas izgubljen u onome trenu kad smo kao ljudi postali pohlepni i sebični, dakle upravo takvi kakvi još uvijek jesmo. Nije čovjek po imenu Hakim iz današnjeg Egipta jedini učitelj koji se budi, tu su još ljudi koji tvrde da su nasljednici starih Maya te nositelji njihova znanja, zatim učitelji ostalih sjeverno i južnoameričkih indijanaca, zatim eskima te raznih azijskih učenja i slični. Svi oni šire svoje znanje kroz knjige u kojima ne nameću svoju volju niti traže išta zauzvrat samo da ih se sasluša što imaju za reći. Čovjek po imenu Zacharia Sitchin pak tvrdi da je Homo sapiens sapiens iliti mi, nastao tehnologijom genetskog inženjeringa, što se sasvim dobro slaže sa Darvinovom missing link teorijom gdje Darvin sam tvrdi da u slučaju da se ne pronađe karika koja povezuje Neandertalca i Sapiensa njegova teorija evolucije pada u vodu. Još jedan dokaz koji ide u prilog toj teoriji je pronalazak 82 gena u kojima se razlikuju Neandertalac i Sapiens, pri čemu je vremensko razdoblje između te dvije vrste premalen da bi bilo razumno razmišljanje o tolikom broju korisnih mutacija.

Autori su to čije me ideje smiruju, čija razmišljanja lako prihvaćam. Ne tvrdim da su u svemu u pravu, no ne napušta me osjećaj da nešto u svemu tome mora biti istinito. Sva naša dosadašnja shvaćanja i učenja ne mogu biti točna, jer mnogi zapadni znanstvenici koji se smatraju najvećim učenjacima arheologije, antropologije i sličnih grana nisu radili ništa drugo, nego prilagođavali ono što su smatrali običajima starih naroda i civilizacija, našima. Sve što se prilikom tog procesa nije uklapalo u neko, po njima, logično razmišljanje zanemarivali su i skrivali od lica javnosti, pritom slijepo prateći liniju manjeg otpora. Jer vele oni, za sve što mi ne možemo objasniti objašnjenje nije ni potrebno ili se možda nikad nije ni dogodilo. Takva vremena su iza nas jer ljudi koji te pojave mogu objasniti već se više od sto godina bude i sve su glasniji, a njihov broj ne jenjava već se povećava iz dana u dan!

Na žalost tvrdoglavost zapadnog uma još uvijek je prevelika pa ne propušta nove ideje u nj, ali dolaze nove generacije mladih zanesenjaka koji potvrđuju da se vremena mijenjaju i da ćemo uskoro itekako morati mijenjati mnoge svoje teorije i viđenja prošlosti od Darvinove teorije evolucije pa čak do toga da ćemo morati pisati sasvim novo poglavlje ljudske povijesti gdje prehistorija više ne će biti smatrana vremenom čovjeka koji živi i djeluje u špilji sa ničime osim kamenim oblutcima, već ćemo itekako morati razmatrati je li tadašnji čovjek možda bio razvijeniji od nas? Dolazi dakle moje vrijeme, barem se nadam da će biti moje, vrijem u kojem ću se osjećati opuštenije u kojem se ne ću zbog svojih razmišljana morati svađati s najboljim prijateljem. Sve smo nadareni sa nekom vrstom intuicije, a meni je moja itekako glasna i ne da mi mira već traži svoju zadovoljštinu u obliku novih spoznaja, novog štiva i novih pitanja. Upravo to je ono što me tjera u tom smjeru-pitanja? Tko je i zašto izgradio piramide i kako to da su ljudi u to vrijeme bili u stanju obrraditi kamen sa odstupanjem od samo 2/10000? Kako to da bušmani u srednjoj Africi već odavno poznaju Siriusov dvozvijezdani sustav dok je moderna astronomija to otkrila tek u prošlom stoljeću i kako su oni to mogli otkriti? Kako to da se u mayanskim ruševinama mogu iščitati podaci o putanjama Urana, Neptuna i Plutona kad su to planeti koji su otrkiveni tek u 19 i 20 stoljeću, odnosno Pluton pred tek 50-ak godina?

Postoji na tisuću takvih i sličnih pitanja, a malo je ljudi koji na njih znaju odgovore, ako uopće itko znade, no sve je više onih koji za njima tragaju. Ljudi su to koji će nas zasigurno uvesti u novo doba ljudske povijesti, u novu zoru, na novi početak novog ciklusa, jer veli Hakim Kemićani vjeruju da je čovjek i sva priroda podređena zakonu ciklusa, a mi smo trenutno u doba lutanja u mraku, no nova zora se bliži i pitanje je samo koja je to zora po redu?

I.

Već treći salicilatni proizvod, ali glava ne prestaje boljeti! Sjećam se djeda kako mi je pričao da je najjača glavobolja produkt pretjerane konzumacije hmeljnog pića. Bio je u pravu... bio je vraški u pravu...

Volio sam ga. Volio sam pričati sa njime, a volio sam pričati i o njemu. Prošlo je već tridesetak godina otkako smo zadnji put popili koje piće. Nije prošao ni jedan dan, a da se nisam prisjetio njegova glasa. Bio je to onaj tipičan duboki, muški glas. Glas čovjeka koji je vidio svijeta. Čovjeka koji je naučio da u životu ne dobivaš dobru priliku dva puta. ˝Kad je prepoznaš, iskoristi je, ne će ti doći drugi put˝-bile su to njegove riječi, jedne od zadnjih koje mi je rekao. Još mi danas odzvanjaju u ušima.

Vidi me sad. Sa pedeset i kojom na leđima, a još uvijek dobro izgledam. Rekli su da će me ubiti. Svašta su govorili, no siguran sam da je jedino boca pod rukom razlog zbog kojeg se još uvijek tako dobro držim. Pogledaj one Francuze. Dođi u njihovu bolnicu i prvo što će ti ponuditi jest čaša crnog vina. Kod nas se prave fini. Čim dođeš k jednom od onih bijelokutaša i spomeneš da voliš ubit koju bocu dnevno, već te šalje na pretrage. Zaboli mene za njih. Onog trena kad počnem piti ko oni, znat ću da je previše. Što oni znaju zbog čeg sam ja ovdje. Zbog čeg uopće pijem.

Pedeset, a dobro izgledam. Lova mi ne nedostaje. Nakupilo se. Malo ovdje, malo ondje. Pa malo kocke, malo ozbiljnog biznisa. Malo dobrih prijatelja i zaradi se. Nisam ja oduvijek bio glup. Premda u zadnje vrijeme imam osjećaj da me i to malo pameti napušta, a možda su i godine te koje me muče. Bilo je vremena kad sam mogao rješit tri koke u jednoj noći. Sve su one voljele malo jaču ruku, no čovjek stari. I ja sam ostario. Miki veli da je to samo kriza. Proći će. Androgena kriza veli, tako se to danas zove. Dobri stari Miki. Uvijek je bio tu kad sam ga trebao. Pa i one noći kad je sve počelo.


II.

Postoje li srodne duše ili je taj pojam samo produkt naših maštom nabijenih moždanih struktura?

Nekad davno sam vjerovao da sam je pronašao, no već na samom početku morao sam se razočarati. Dugo nakon toga sam vjerovao da sam propustio priliku. Bila je stvarno posebna. Kad je prošla cestom, svatko se morao okrenuti za njom. Bilo je i zgodnijih, bilo je i viših i sisatijih, no nijedna nije zračila ko ona. Sve su bile ljubomorne na nju. Mogla je imati koga je htjela. Nikad nisam shvatio zašto je došla baš do mene. Možda baš zato jer joj ja jedini nisam prilazio. Pitala me za broj onog malog kojeg nisam mogao smisliti. Nije bio nešto pretjerano zgodan, al' je bio sportaš. Sve su se palile na njih. Ja ih nisam mogao smisliti. Došla je do mene. Nisam joj dao broj. Imao sam ga. Lagao sam joj.

Znao sam da joj treba partner za tu večer. Sve su ih tražile. Ona je znala da ja nemam partnericu. Nisam namjeravao ići. Da je bila jedna od onih šminkerica, otpilio bih je prije nego bi zinula, no njoj nisam mogao. Bila je jedna od onih zbog koje ti se krv čas sledila, čas bi zavrela. Izluđivala me je. Nisam joj to priznao. Bio sam preponosan. Bio sam muško.


III.

Skakajući s grane na granu tražio sam je. Nijedna nije bila tako dobra. Sve su bile umišljene. Mislile su da me mogu kontrolirati. Jedna je imala sise. Druga je bila visoka. Treću sam volio samo u krevetu. S četvrtom sam volio večerati. Nisu joj bile dorasle. Bila je posebna. Rado bih proveo više vremena s njom. Nije bilo suđeno.


IV.

Te me je noći djed čvrsto stisnuo k sebi. Znao je da me boli. Bio je jedini s kojim sam mogao pričati o tome. Samo je on znao koliko mi znači. Prijatelji su me tješili. Odjednom su svi bili oko mene. Svak mi je platio piće. Znali su da mi treba. I trebalo mi je. Trebalo mi je više od ičega.

Ona je bila u bolnici. Rekli su da će biti dobro, no ja sam znao da neće. Previše sam toga u životu vidio. Bio sam jedan od njih. Znao sam proceduru. Dođu i vele ti najgore, a ti se nadaš. Kod mene to nikad ne bi upalilo. Zato su poslali Mikija. Stari moj Miki. Bilo mu je teže neg meni. Bio je jedini za kojeg su znali da ga neću ubiti kad mi reče da umire. Nije mi to rekao. Nije ni morao. Vidjelo se u njegovim očima. Bile su to vjerne oči. Oči pravog prijatelja.

Svaki je popio bocu viskija. I bili smo mrtvi. Prva noć je prošla. Ostala je vječnost.


V.

Bilo je odlično, no kad smo jučer to analizirali, možda stvari i nisu bile tako sjajne kako su se na prvi pogled činile. Ranije nismo imali vremena za analiziranje. Dugo nisam mogao zaspati pokušajući otkriti što zapravo očekujem od svega toga. Ujutro sam se probudio sa rješenjem koje mi se činilo kao konačno. Bio sam siguran da moramo prekinuti. Siguran da ovo što imamo više nije dovoljno. Da smo došli do kraja do kojeg smo trenutno voljni ić. Dalje ne ide. Popodne sam bio siguran da ne smijemo prekinuti, da bi to bilo negiranje svega što smo do sad gradili i da bi to bila strašna pogreška. A sad sam siguran da u ništa ne mogu biti siguran. Jučer sam joj rekao da ovaj put odluka leži na njoj. Prije godinu i pol ja sam bio taj koji je prekinuo. Da budem iskren, bojim se. Ne znam da l' pozitivne ili negativne vijesti, ali osjećam neku nelagodu. Istina, bilo bi čudno kad je ne bih osjećao. Ranije danas pa i jučer tokom razgovora osjećao sam se sasvim normalno, uz pokoju iznimku od pravila, kad bi mi ruka podrhtala ili srce zakucalo malo jače. No kakve to veze ima... Srce je ionako samo prokleto precizna pumpa koja radi samo ono za što je stvorena, mozak opskrbljuje hranom i kisikom, ništa drugo. Nema tu ničeg romantičnog. Takve i slične definicije proizašle su iz okruženja u kojem živim. Nekad romantičar, postao sam naturalist. Neki vele i sebičan, ali što oni znaju, a možda sam i ja u krivu.

Istina je da se mijenjamo-oboje prolazimo kroz strahovite promjene, a nismo imali vremena poraditi na njima. Problemi s kojima se sad suočavamo proizlaze iz promjena koje su nastale. Potrebe koje imamo ili osjećamo promijenile su se u odnosu na ranija vremena, a mi ih nismo slušali. Nekako nikad nismo imali vremena. Sve drugo nam je bilo važnije. Postali smo karijeristi u začetku. Između obiju karijera izgubili smo se mi. Izgubili su se osjećaji. Sve se svelo na seks i pokoji poljubac, izlazak i koju šalu. Razgovora je počinjalo nedostajati. Nisam joj imao što reći. Nije ni ona meni. Bili smo prokleto dobri. U krevetu smo bili ko stvoreni jedno za drugo. Znao sam što voli. Znala je i ona. Nakon nje, nijedna nije bila dovoljno dobra.

Tko se osjećao više zapostavljeno, ja ili ona ili oboje? Najtočnije bi bilo ovo posljednje. Pravo je čudo što ranije nije došlo do te krize kroz koju prolazimo sada... Već odavno smo shvatili da nam vjernost nije vrlina. Nikad je nisam pitao zašto. Nije ni ona mene. Tako je bilo i s time smo se pomirili. Zašto sam je varao? Koji sam razlog imao? Prevare nisu ništa drugo nego nedostatak nečega u vezi. Nešto mora biti poticaj za uplitanje treće osobe, a ako se uplete i četvrta onda je kraj ili bi bilo krajnje vrijeme da dođe do njega.

Možda nismo shvatili ili nismo bili spremni to prihvatiti, teško je odgovoriti. No kad pokušam bolje razmisliti nazire se rješenje, a to je ono bolno. Zašto ga izbjegavamo? Vele da nada umire posljednja. Do toga još nismo došli, no kad će doći i taj trenutak? Kad je prošao taj trenutak?


VI.

Nikad joj nisam uspio zahvaliti. Rado bih joj rekao hvala. Bilo je mnogo toga što sam joj htio reći. Vrijeme nas je preteklo. Svaki dan mislim o njoj. Pišem joj pisma. Palim ih. Prvo što sam u životu spalio bila je ona. Bila je to njena želja. Nije htjela da je pamte onako hladnu. Prokleto bljedilo. A tako joj je pristajalo. Volio sam ga na njoj. Ja sam bio svjetloput, no ona je bila zimogrozna. Svako jutra bila je blijeda. Rado sam je grijao.

Tog jutra bila je blijeđa. Miki je rekao da je ne gledam. Luđak. Mislio je da će me prvi put u životu uspjeti odgovoriti od nečeg. Sad mi je žao što nije. Ne mogu tu prokletu sliku izbaciti iz glave. A bila je tako prekrasna. Bila je puna života. Slika blijedi. Osjećaji ostaju. Gorčina je jača.


VII.

Najteže je ići protiv navike.

Kod dugih veza pitanje navike je vječito i najteže pitanje. Kad se ljubav izgubi sa vidika, navika je razlog ostanka u vezi. Teško je krenuti u nešto novo, a još je teže novo zamisliti. Stalno mi na pamet dolazi ona i njeno mjesto kraj mene. Ne mogu reći da je ne volim, ali se bojim reći da je volim. Koliko je to istinito više ni sam nisam siguran. Možda sam toliko želio da to uspije, ili smo oboje željeli pa smo bili spremni požudu i potrebu umotane u naviku pretvoriti u ljubav. Sad se pitam kad je izricanje ljubavi postala fraza, a vođenje ljubavi rutina. Grozne su te usporedbe, ali bojim se da nisu daleko od istine.

Nije lako. Nitko nije ni očekivao da će biti. Bilo bi čak nehumano da je lako. No ovo je možda posljednja šansa da neke stvari radikalno promijenimo ili prekinemo sa silnim lažima. Osjećaj je gorak. Možda smo zaista stvoreni da budemo zajedno.


VIII.

Zadnjih nekoliko desetljeća živio sam svoju rutinu. Ispočetka sam se dobro nosio sa svime. No vrijeme nosi svoje. Ispijam svoju jutarnju čašicu. Bono me gleda u oči. Isti taj pogled poznat mi je već godinama. Ne volim ga. Taj me pogled ubija. Počeo me ubijati one noći. Tada je to bio Mikijev pogled. Mikija više nema tu. Ima svoju ženu i djecu. Sretan je. I ja sam sretan zbog njega, ali nisam više mogao to gledati. On to shvaća. Zato imam novog prijatelja. U zadnje vrijeme samo s njim mogu pričati. Nitko drugi više ne sluša. Ostario sam. Bono je najvjerniji čovjekov prijatelj.

Koliko je vremena moralo proći da shvatim? Imali smo probleme kao i drugi. No bili smo ponosni. Bili smo preponosni i to je bio naš najveći problem. Sve je pucalo, a mi nismo bili spremni popustiti. Kad konačno jesmo, bilo je prekasno. Žalim. Ali žalim samo zbog jedne stvari, što sam bio toliko glup i mislio da mi ne treba. Sad mi treba više nego ikad, a nema je.

Uz Bona ostala mi je samo boca i pismo od noći kad je prvi put puklo. Jedino koje nisam spalio.

˝I sve je počelo kao jako dobar dan. Od trenutka kad smo se upoznali znao sam da ćemo biti zajedno. Kao i uvijek bila je najljepša na plesu. Proglasili su je kraljicom. Mene je uzela za svog kralja. Znao sam da će biti posebno. Bili smo premladi i to nas sad dostiže, a počinje nas i gaziti. Duboko u meni krije se isti taj osjećaj. Isti ko i tog dana kad smo se upoznali. Još uvijek vjerujem da me osjećaj ne vara, ali isto tako vjerujem da je vrijeme bilo krivo. Bio je pravi broj, no vrijeme, vrijeme je bilo krivo! Ko zna možda se sve posloži i kroz koju godinu, mjesec ili kroz koji dan sve će biti u redu. Volio bih to, ali sad nisam siguran da baš to želim, a još sam manje siguran da ona to želi. Toga se od svega najviše bojim...
ŠTO ONA ŽELI?
Nadam se da će ostaviti poruku.˝

Premda je često sanjam, ne pitam se je li svjesna mojeg poimanja njezinog bića.
Dovoljan mi je jedan njen zagrljaj.
Sekunda njezinog pogleda.
Tračak njezinog daha.

Trenutak nam nije naklonjen.
Nemam pravo na nju.
Moj je dodir može više povrijediti, no sve moje kletve zajedno.

Umoran od pogleda na stvarnost u kojoj sam zatočen, pitam se kako je biti lud?
Kako je ne biti svjestan realno postojećih problema?
Pitam se jesam li, zbog same spoznaje realnosti, proklet?

Odmah na početku napomena za one kojima je fraza I feel blue nepoznata, njeno značenje je da se osjećate tužno, melankolično, letargično, kako vam draže. Blue music bi tada bila, meni jedna od dražih, bedirajuća glazba, poglavito pjesme, ali postoje i čitavi pravci takve glazbe. No ja nemam namjere ovdje i sad voditi teoretske rasprave oko glazbenih vrsta već jednostavno namjera mi je pronaći odgovor na često postavljano pitanje zašto je bedirajuća glazba toliko slušana. Prvi razlog se sam od sebe nameće-zato jer se svi mi općenito okrećemo glazbi koja se slaže s našim trenutnim osjećanjem, a no smile faces su često prisutna. U toj zbrci tužnih pjesničkih duša zaluta i pokoja meni nalik. Moji razlozi se također ponekad poklapaju sa većinom, no u preostalom vremenu također rado slušam takvu glazbu, a nisam nimalo razočaran ničime, već dapače itekako sretan. U tim trenucima ponekad mi dođe da ispitam snagu svoje sreće ili možda čak i snagu svog karaktera. Moje razmišljanje bazira se na činjenici da takva vrst glazbe zaista ima subjektivnu, ne objektivnu, moć da nas rastuži i možda makne smiješak s naših lica. U protivnom, ako to ne uspije, dalo bi se zaključiti ili da nema tog utjecaja, ili meni draži zaključak, da sam dovoljno snažan i sretan pa nisam podložan takvoj vrsti utjecaja. Ako se dakle ni nakon čitavog niza takvih pjesama ne osjećam manje zadovoljan ili sretan, mogu se osjećati samo bolje i slobodnije. Sloboda je općenito pojam ljepote, sreće, spokoja pa mi se ovdje nameće kao idealan pojam. Kako slikovitije opisati osjećaj kojim se napuni čitavo moje tijelo i duša nakon pobjede nad svjetskom melankolijom? Nakon svega toga osjećam se otvorenije, potpunije i zahvalnije. Zahvala je sama po sebi logična, osjećam je prema Onome koji mi je tu sreću omogućio. Neki izvor, početak tome mora biti postojan da bi naša sreća potrajala.

izvor slike: www.evanizer.com

Već sam jednom pokušao pronaći neke specifičnosti vezane uz različitost spolova. Bio je to pokušaj definiranja razlika koje se izravno dotiču veza i skokova na stranu. U tom trenu i vezano uz tu temu, zaključio sam da razlike ne postoje. Uostalom to možete i sami pročitati u postu Akromatska karakterizacija veza.

Sada bih se rado dotakao nečeg drugog. Darivanja. Kako se nalazimo u predbožićno vrijeme, tema je i više nego aktualna i moglo bi biti korisno ponekima. E pa žene i darivanje specifičnost su kakve na ovoj planeti nema!

Neki dan kad smo išli s faksa, bio sam svjedok ženskog analiziranja dobivenih poklona! Jedna od kolegica dobila je nekoliko poklona od frenda koji je bio u shopingu u Njemačkoj. Pozadinska priča je nebitna, pa ću je preskočiti... no ono što jest bitno jesu fenomeni ženskih komentara!

Svaki muškarac, pod utjecajem medija i reklama, kao idealan poklon za ženu smatra neki parfem! U dotičnom primjeru bio je posrijedi Bulgariev parfem. No, je li istina da i žene tako razmišljaju? Ako ću se voditi situacijom kojoj sam nazočio, odgovor će biti negativan! Naime među silnim poklonima bile su i neke ˝slatke, šarene čarapice˝ sa posebno istaknutim prstićima u kompletu sa istim šarenim rukavicama! I što mislite je bila reakcija četvrt tuceta žena koje su to proučavale-˝Joj kak slatko!˝-moglo se čut i više nego tri puta! Svima od reda te su čarapice bile najzgodniji predmet. Skupi je parfem tako postao manje bitan.

U tom trenu palo mi je na pamet, a kako bi reagirale da su poklon bile samo čarapice? Bi li i u tom slučaju reakcija bila ista? Vidi kak slatko? Il nešto slično... Ne znam, da budem sasvim iskren, nisam nimalo siguran!

Žene su čudna stvorenja! Ne ću uopće pokušavati ulaziti dublje od te izjave jer ću se tako duboko zakopati da se sa tri iduća posta ne bih uspio izvuć. Iz tog jednostavog razloga odustajem od tako duboke analize. No zaista bi me zanimalo kakva bi bila reakcija da su umjesto parfema glavni poklon bile čarape...

Najbitnije od svega, u sljedećih nekoliko dana moram curi kupiti poklon za Božić. Već se sad bojim tog trenutka ulaženja u neki i potrage za onim idealnim poklonom. Što se uopće ove godine kupuje? Što je slatko? Što nepoželjno? Pitanja su to zbog kojih bi sljedečih nekoliko nočiju moglo biti neprospavano... preostaje mi samo nada da ću nekom sretnom slučajnošću na što brži i bezbolniji način naletjeti na nešto zanimljivo!

Držite mi fige!

Potreba za udovoljavanjem svima oko nas najžalosnija je potreba koju čovjek može osjetiti. Mnogi od nas osjete potrebu povremeno učiniti nešto za drage nam ljude, pa čak i za nekog tko nam nije toliko blizak. U svemu tome nema ničeg lošeg, no u određenom trenutku to postaje skoro pa i neukusno.

Da li pod pritiskom ili sasvim relaksirano često se dešava da izokrenemo istinu kako ne bi netko kasnije rekao da smo nedajbože napisali/rekli nešto loše o nekom. Gdje je smisao upakiranih izjava da slučajno ne bi nekog povrijedili?

Oduvijek sam smatrao kako je puno bolje i daleko ukusnije biti, ako baš hoćete, bolesno iskren, nego pregaziti svoja osnovna načela kako se ne bi nekom zamjerili.

Teško je do kraja biti svoj i u svim situacijama čvrsto se držati svojih načela, no tko je kriv za to? Između ostalog i mi sami, no, prije svega, tu su društvo i okolina. Pregršt naših moralnih i inih vrijednosti nasljeđujemo ili, bolje rečeno, preuzimamo od svoje okoline, društva koje nas kroji po svojoj mjeri. Istovremeno zanemarujemo, što svjesno što nesvjesno, svoje prirođene osobine kako ne bi bili izopčeni iz društva, kojemu po rođenju pripadamo.

Rijetki su oni koji do kraja ostaju svoji, čak i pod cijenu vlastita izgona. Lako su uočljivi, ističu se i odjećom i ponašanjem, a društvo im prišiva svakojake etikete-od etikete narkomana, do etikete kriminalaca. Čak su i stručnjaci za njih pronašli prikladan naziv-zovu ih devijantnom mladeži.



Ja osobno nisam pobornik toliko radikalnih promjena, ali jesam u svakom slučaju za povećanje osobnih sloboda. Zašto bih se ja nekom morao smijati u lice samo zato jer mi je nadređen? Ako mi se nešto ne sviđa ja to želim izreći, bez straha da mi se kasnije obije o glavu.

No što nakon toga?

Učinim li to u prisustvu nekog na višoj poziciji, u nekoj delikatnijoj situaciji, tko će stati u moju zaštitu? Vrlo vjerojatno nitko! Ostajem sam samo zato jer sam rekao ono što me smetalo, a društvu to nikako ne odgovara.

Što nam je činiti-držati se vlastitih načela ili podlijeći društvu ne riskirajući svoju buduću karijeru? I gdje je tu pojašnjenje tvrdnje kako je udovoljavanje drugima najžalosnija potreba od sviju? Drugo je jednostavno-ako si u stanju pogaziti svoja temeljna načela, nisi vrijedan čak ni žaljenja. I gle ti čuda, odgovor na prvo pitanje ponudio se sam od sebe.

Zaključak-ako vam je još i on potreban, obratite se nadređenom!